5+
50min
Stanari u slonu
Što bi se dogodilo kada bi zgrade mogle pričati? Koja bi to bila prava i pravila za koje bi se kuće borile? Što bi njima bilo važno? Dubravko Horvatić u kratkoj priči “Stanari u slonu” nudi relativno jednostavan odgovor: zajednica.
Kad na posljednjoj livadi u gradu stanari sretnu ogromnog Slona - prepadnu se. Međutim, kad se dosjete da od njegove veličine mogu imati vlastite koristi - približe mu se, potom se i usele u njega, vrlo brzo zanemarivši da je i Slon biće sa svojim željama i potrebama. U ovoj metafori Slon predstavlja zajednicu kao živo biće o kojem se treba skrbiti, koje treba osluškivati i uzimati u obzir njegove potrebe - inače će, doslovno, nestati. Bijela laž koju Slon izgovara da bi se spasio - kako će se uskoro smanjiti i postati poput makovog zrna, možda još i manji - i nije sasvim laž. Slon se zapravo ne bi smanjio fizički, ali pristajući na sve što mu ljudi nameću, njegov bi se duh stisnuo, postao poput makovog zrna, možda još i manji, tako da bi od Slona zapravo ostala tek betonska konstrukcija bez srdašca koje ga čini posebnim. To srdašce i jest temelj svake zajednice. To je ono veće zajedničko dobro oko kojeg se ljudi okupljaju. Kako bi ono kucalo i pumpalo, svi se moraju brinuti za njega i pridonositi zajednici, a ne samo otimati od nje.
“Stanari u slonu” kratka je priča koja je otvorila mnoge mogućnosti adaptacije, od konkretnog pitanja prava na stanovanje kao osnovnog ljudskog prava koje danas postaje elementarno egzistencijalno pitanje - preko beskonačnih dinamika zajednica, pa sve do pitanja empatije prema drugim bićima. U našoj adaptaciji Slon, iako personificiran, zadržava karakteristike životinje. Slonu je i dalje “dozvoljena” iskrena, intuitivna, nagonska reakcija - od izljeva suza i sreće, preko panike, do borbe za svoj prostor; ali - “dozvoljena” mu je i ona suštinska ljubav i privrženost prema drugome. Slonovi su bića koja jako drže do svojih rituala i zajednice, imaju vrlo izraženu empatičnost – sve su to, redom, vrijednosti kojih bi se i sami ljudski stanari trebali prisjetiti.
Ivana Vuković, autorica adaptacije
AUTORSKI TIM I ANSAMBL
Autor: Dubravko Horvatić
Režija: Hrvoje Korbar
Autorica adaptacije i stihova za songove: Ivana Vuković
Igraju: Igor Jurinić, Nika Ivančić, Amanda Prenkaj, Ante Krstulović, Vesna Ravenšćak Berger, Kristijan Petelin, Gorana Marin
Scenografkinja: Paola Lugarić Benzia
Kostimografkinja: Ana Fucijaš
Scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
Autor glazbe: Stanislav Kovačić
Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec
Asistentica scenografkinje: Ema Tomašek
Asistentica kostimografkinje: Ana Paulić
Fotografije: Mare Milin
Grafički dizajn: Klasja & Zita
Premijera: 3. listopada 2025.
PROGRAMSKA KNJIŽICA
RASPORED IZVEDBI
29.05.2026 | 10:00
Za škole i vrtiće
29.05.2026 | 11:45
Za škole i vrtiće
