PLAVA BOJA SNIJEGA

U jednom dalekom kraljevstvu kralj Karaslav je naredio da snijeg bude plave boje. I ne samo snijeg. Sve je kako on kaže: gljive su žive, ovce cvrče kao cvrčci, ljudi su dvobojni, a magla se jede s orasima… Svi podanici kliču i vjeruju svom ludom Kralju. I svima će biti dobro, dok se netko ne pobuni.

Zašto onda pastir Kaloper jedini ne priznaje da je snijeg plav. Još gore, on tvrdi da uopće ne pada snijeg, nego da to cvijeće pada. I tko je ovdje lud, Kralj ili Kaloper? Ili, tko je luđi , Kralj ili Kaloper?

Kralj svojim podanicima nudi  laskavu pogodbu.  Sve dok mu bez pogovora budu vjerovali, bit će im dobro. Čovjek se  lako  navikne na sve, ako nije gladan. Svi osim Kalopera, koji se pita da li uopće živimo, ako samo kimamo glavom. Čovjek je biće koje ne treba gospodara, čovjek može sve  što hoće i još više od toga, kaže Kaloper, tražeći od ostalih da prestanu slušati Kralja, pa će vidjeti da umjesto snijega pada cvijeće!

Kako je Kaloper uopće uspio preživjeti Kraljev bijes, podlog mu savjetnika i ljubomornog generala? I kako je uspio pobijediti sve predrasude, odgovorivši točno na tri teška pitanja? I ne samo da je pobijedio predrasude. Dobio je Kaloper  pola kraljevine i ruku princeze Krizanteme.

Sve je moguće – ovom prelijepom pričom poručuje nam Grigor Vitez. Sve je moguće ako smo jači od jakih,  hrabriji od hrabrih ili …”luđi“ od „ludih”.

Nema tog Kralja koji može pobijediti Pjesnika, Ludu ili Pastira. Zato što je Pjesnik maštovitiji, sretniji, bolji i pametniji od svakog kralja. Ali, samo ako ne šuti, ako ne pogne glavu, ako se ne boji. Pjesnik mora vikati, boriti se i  pjevati, Kralju mora pokazati da postoji bolji način.  Ovakav Kralj mogao bi zapaliti žitna polja i na kraju i sam umrijeti od od gladi. Tko će popraviti Kraljevu glupost ako Pjesnik zašuti i pogne glavu. Zato budimo “Pjesnici” hrabri i glasni, čak i kad smo djeca.

Leo Katunarić