HOĆU - NEĆU

IGRA – SVIJET RADOSTI

Hoću – Neću je predstava o igri – mašti bez granica, kreativnosti kojom se stvaraju svjetovi ni iz čega. U dječjem je društvu potreban samo jedan „hoću“- dogovor, volja, pristanak – i svijet igre se podatno rastvara pred sudionicima. „Neću“ je privremeno izlaženje iz tog svijeta da bi se uspostavio novi izazov i krenulo u pustolovinu nepoznatim prostorima. Jednim „neću“ poseže se za intertekstualnošću, stoga je igra svima znane brojalice Pošla koka u dućan u funkciji premošćivanja prekinute radnje, nadmudrivanje jednog sudionika da prihvati namijenjeni mu lik – kokoši. Gradacijom brojalice zahuktava se dječja mašta kojom je moguće obići svijet: stvarni toponimi na putovanju ne slijede geografsku logiku, već se izmjenjuju na temelju asocijacija koje grade nove situacije i rješavaju prepreke na putu.

Danas, u doba instant igračaka, ekrana kao nezaobilaznog „prozora u svijet“, specijaliziranih igraonica u kojima igra nije spontana iskra, već „stručno vođena aktivnost“, a pogotovo „novo normalno“ s fizičkom i socijalnom distancom, djeci onemogućava slobodnu igru: trčanje s prijateljima u parku, igralištu ili nečijem dvorištu, igranje lovice oko zgrade, šljapkanje po lokvicama, gradnja kuće od blata, penjanje po drveću…a tek zelena koljena od trave! Pod stalnim nadzorom i zaštitom odraslih, djeca su lišena dijela slobode, pa i nepodopština te sukoba koje su nekad trebali sami riješiti pod imperativom odgovornosti.

Bez obzira na sve okolnosti suvremenog doba, igra je djeci prirođena. U gledalištu na predstavi Hoću – Neću djeca će biti sudionici u njima prepoznatljivom svijetu mašte, pa će kreativna igra, svojstvena djeci i glumcima, postati uzajamni svijet užitka i radosti.

Vesna Kosec – Torjanac