CRVENE CIPELICE

Navečer, pred spavanje, nakon dugog, dugog dana – što vas na najljepši način uvodi u san? Vjerujem da su to priče, priče koje vam čitaju mama ili tata, ili možda vaša strpljiva i draga baka.
Ova je predstava još jedna od onih priča koje nasljeđujemo.

Jedne je večeri jedna djevojčica, koja možda živi u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku ili Vukovaru, bila vrlo tužna. Po prvi put se susrela s gubitkom drage osobe. Te je večeri padala kiša, a djevojčica – vaša vršnjakinja, razmišljala je o svojoj baki, koja je – umorna- zauvijek zaspala.
Tako je, prisjećajući se toplih očiju svoje bake, navila sat, počela pokretati lutkice s kojima se svake večeri igrala, i odjednom se našla u drugom svijetu, svijetu mašte, svijetu kazališta.
I – nije više znala koji je svijet stvarniji: onaj što ga živi danju, ili onaj što se otvara kada uđemo u svijet priča. Kazalište koje je sama napravila te večeri, odvelo ju je u prostor jedne od priča što ju je često slušala od svoje bake.

U toj je priči ona postala glavna junakinja. Sat, njezi saveznik, odveo ju je u neko davno vrijeme, u neki drugi prostor. U tom je vremenu i prostoru proživjela svoju najdražu priču – priču o čarobnim cipelicama, crvenim cipelicama, cipelicama koje same plešu, koje lete! Po oblacima, na oblacima, s oblacima!
Draga djeco, duboko udahnite, otvorite oči snova i pogledajte što je naša djevojčica proživjela, što je naučila te kišne, sjetne večeri…

Dubravka Crnojević Carić