Ovo je jako važna priča. Ovo je priča o tome kako je teško biti i ostati svoj. Ali i o tome kako je to moguće. Ovo je priča o slobodi. Ovo je priča o tome kako je bitno čuti i poštovati tuđe mišljenje, ali i o tome kako valja sačuvati, obraniti i poštovati i svoje. Priča je ovo o tome kako postoji više načina putovanja na magarcu (i s magarcem). I o tome da su svi načini jednako pravi (ili jednako krivi), ovisno iz kojega ih se kuta gleda. Dakle, priča o slobodi. Ovo je priča o mami, sinu, magarcu i njihovom putovanju kroz sela, gradove, polja. O putovanju zbog putovanja. O putovanju zbog iskustva. Ovo je priča i o muhama koje zuje, dosadne su i guraju svoj nos tamo gdje im nije mjesto. I o repu koji ih tjera. O repu koji brani od ugriza. Dakle, o slobodi.

Ovo je jako važna priča.

Nastalo prema motivima narodne priče, Nikome pravo govori o želji da se udovolji okolini, pa i „cijelome svijetu“, kako bi se zadobila tuđa naklonost, potvrda o ispravnosti, te stvorio osjećaj prihvaćenosti, pri čemu dolazi do potiskivanja i odbacivanja vlastitih želja i stavova, a u konačnici i same osobnosti.

U vremenu u kojemu smo sa svih strana napadnuti agresivnim „odredbama“-kako treba izgledati, kako se ponašati, kako treba misliti, kako provoditi vrijeme, koju vrstu jogurta treba piti – a koje nastojimo ispuniti kako bi se – po tuđim mjerilima – ostvarili, bili uspješni i sretni, ukalupljeni, uklopljeni i potapšani po ramenu, valja se podsjetiti do koje mjere poništavamo sami sebe. Jer, kako god okrenuli, nekome neće biti pravo.

Ana Prolić