Što je životinjsko u čovjeku, a ljudsko u životinjama? Koliko smo uistinu slobodni i koliko uopće od životinja možemo „naučiti“ o slobodi i življenju?

Pitanja su to na koja želi odgovoriti predstava „Bijeli jelen“ rađena po motivima jedne od najljepših bajki Vladimira Nazora, a da pritom ne ulazi u banalno moraliziranje, nego u kazališno istraživanje. Iz toga je proizašla ideja da se životinjski svijet od ljudskoga razlikuje na fizičkoj i unutarnjoj (emotivnoj) razini.

Djevojčica Anka sigurnost i slobodu pronalazi u šumi, šuma je odgaja i sa šumom se na kraju mora rastati. Šuma je metafora njezina djetinjstva i djetinjstva uopće. No svako dijete mora odrasti i otići iz sigurnog gnijezda, a sa sobom ponijeti tek ono emotivno i slobodno osjećanje šume. Ona kreira svog bijelog jelena, metaforu djetinjstva i nevinosti i na kraju se mora s njime rastati, postati djevojka i vratiti se u ljudski svijet. Proživljavajući tu jedinstvenu avanturu Anka će spoznati kako sloboda ima bezbroj lica. A tome će je poučiti upravo životinje.