Roman Jože Horvata WAITAPU nadahnuta je poetska bajka o odrastanju i spoznaji svijeta koji nas okružuje. Priča je to o žudnji pojedinca za novim, još neotkrivenim horizontima, o hrabrosti i znatiželji koje silovito ruše sve društveno postavljene granice ljudskog djelovanja i ponašanja, priča o pravu svakog čovjeka da postavlja pitanja, čak i ako ne postoje pouzdani odgovori.

Poznati hrvatski književnik i moreplovac Joža Horvat ovu je bajku smjestio u  prostor južnih mora, u svijet egzotične Oceanije koji poprima mitsku dimenziju. Nakon smrti roditelja Iteo živi i odrasta s bakom Orohivom u malom ribarskom mjestu. Prehranjuje se loveći ribu, no često mu pogled zastane na pučini, na rijetko vidljivoj crti tajanstvene i nikad nikome dostupne Waitapu. Iteo ne može prestati misliti o Waitapu, žudi za spoznajom, za odgovorima na brojna pitanja koja ga muče: što je s onu stranu Waitapu; ima li ondje riba; kakvih riba; proteže li se iza crte beskrajno more ili postoje neki otoci, neki ljudi? Pitanja, pitanja, pitanja! Međutim, seoski vrač Tefoto mrzi pitanja, pa čak ih se i boji, jer u mladiću koji žudi za znanjem vidi ozbiljnu prijetnju uspostavljenom poretku u selu, na čijem se čelu nalazi poglavica Ataito. Srećom, Iteo ima mudrog učitelja, starca Paranu, kojeg je jednom more izbacilo na obalu pokraj njihovog sela. Parana će svoje znanje nesebično prenijeti na Itea i pomoći mu da se upusti u pustolovinu života, u život sam…

«Ljudi razmišljaju, rade, stvaraju, otkrivaju, napreduju i u jednom trenutku stanu – kao da su iscrpili svoje snage, kao da su došli do cilja. To je njihova crta. Tu crtu vračevi odmah pretvore u zakon. Crta propisuje, zabranjuje, proglašava što smiješ, što ne smiješ. Posvuda oko nas su crte, posvuda su zapreke i zabrane. Da poludiš! Ljudsko društvo ne može napredovati ako se ne brišu crte, ako se ne mijenjaju zakoni! Da ljudi nisu prelazili crtu, gdje bismo mi još bili, moj Iteo! Na granama! Od pradavnih vremena, sve veliko što su ljudi stvorili, stvorili su prelazeći crtu! Samo su tako širili spoznaje i pripremali druge za još veće pothvate.» Tako kroz Paranu progovara Horvat i otkriva nam kako treba živjeti. Usuditi se, krenuti u nepoznato, tražiti odgovore – to je nasljeđe koje ostavljamo generacijama iza sebe, u nadi da će otići korak dalje.

Zinka Kiseljak