Antunov tata Josip je izumitelj, čovjek u oblacima i dok je tata u potpunosti posvećen svojoj ideji i zupčanicima, Antunova mama Ana osigurava i brine za svakodnevni život, nadajući se da će tata konačno uspjeti prodati izum i „uključiti“ se u život svoje obitelji.

Antun ima deset godina, veliko srce i želju da postane istraživač Egipta. Na putu do bake, kamo svake nedjelje odlaze na ručak, Antunova obitelj susreće Sanju, maminu prijateljicu sa studija, njezinu kćer Bernardu i bivšeg supruga.

Bernarda ima deset godina, nevoljko ide na niz slobodnih aktivnosti, želi postati istraživačica ljudske psihe i sakupljačica poštanskih maraka.

Nakon susreta sa Sanjom, nakon još jednog ručka kod mame, nakon niza dana u kojem suprug Josip i dalje nije pronalazio vremena za sudjelovanje u svakodnevnom životu, mama odlazi od tate te se, zajedno s Antunom, seli baki i prijavljuje za novi posao.

Nova situacija izazovna je za sve, ali ponajviše za Antuna koji „gubi tlo pod nogama“. Suočen s mogućnošću rastanka roditelja, odlučuje pronaći način kako ih nanovo spojiti, odnosno, kako pomoći tati da nanovo „osvoji mamu“. U tome će mu uvelike pomoći Bernarda, koja će pri tome, osvojiti i njegovo srce (a i organizirati nezaboravnu rođendansku proslavu).

Vrlo prisutnu pojavu razvoda roditelja, predstava Kako je tata osvojio mamu, nastalu prema istoimenom romanu poznatog suvremenog hrvatskog romanopisca i dramatičara Mire Gavrana, sagledava iz dječje perspektive, a ona je, kao i djeca, uvijek iskrena i izravna. Kroz pat poziciju protagonista u koju ga je doveo odnos njegovih roditelja, kroz njegovu želju da se izbori za opstanak obitelji, ali i za vlastitu sreću, djetinjstvo i zaigranost, pokazuju se i prokazuju često neosviješteni i sebični mehanizmi odraslih, potpomognuti vrijednostima svijeta koji nas okružuje.

Antun i Bernarda naučit će nas kako ništa nije crno – bijelo, pa tako ni razvod roditelja. I još važnije od toga da ljude i njihovu ljubav valja uvijek nanovo „osvajati“ i „boriti“ se za nju. To nije uvijek lako, ali je svakako vrijedno.

Ana Prolić