Vječna Andersenova Djevojčica sa šibicama svima nam je iz djetinjstva ostavila okus suza, kao i pitanje zašto je svojoj junakinji odlučio dodijeliti takvu sudbinu.

Kao izuzetno plodan i uspješan pisac još za života, ispisao je more rečenica kojima plove likovi jednako tragičnih linija, a kojima je inspiraciju crpio uglavnom iz vlastitog iskustva. Koliko god da ovu priču svi pamtimo po temi smrti, čini mi se da je u njoj otvoreno nešto daleko okrutnije od toga: iskustvo odrastanja siromašnog djeteta u dobu Industrijske revolucije sa svim – nimalo blagonaklonim – posljedicama koje ga prate, počevši od obiteljske situacije, preko društvene, pa do one same prirode koja joj je ovdje na najsiroviji način pokazala svoje ledene zube.

Gledano iz današnjice kojom dominira nemilosrdni kapitalizam, to iskustvo ne čini se ni najmanje dalekim. Vremena su se možda u nekom smislu promijenila: komunikacija je nadohvat ruke, tehnologija je u uzletu, postoje ideje koje govore o slobodi, o napretku, postoji težnja ka njima; ali ljudi, njihove predodžbe, predrasude, strahovi, osuđivanje, izrugivanje, odbacivanje, ignoriranje onoga tko je drugačiji ili kome nešto manjka – to je ostalo isto do dana današnjeg. Ima nešto nevjerojatno zastrašujuće u tome, što je ljudska priroda u stanju proizvesti.

Andersen je na tu temu bio majstor literarnog ruha, dok je na nama koji se bavimo kazalištem da pronađemo vlastiti jezik kojim ćemo o tome govoriti – kako malima, tako i velikima.